Subota, 25 Listopad 2014
 
   
Glavni Izbornik
Naslovnica
Tražilica
Da se ne zaboravi
Vijesti
Web Linkovi
Povijest
NK Sloga Prud
Župni ured
Mjesni odbor
Sponzori
Oglasi
Forum
Etno baština
Akcija
TV program
Video
Snimak Pruda
Kontakt
Brzi pregled Galerije
 
 
 
 
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
Najnovije vijesti


NOVO: Zašto je pala Posavina PDF Ispis

POSAVINA

Zašto je pala Posavina ? Zbog izdaje ? Deala ? Loše organizirane obrane? Slabe vojne discipline i domobranskog mentaliteta? Ili zbog političkog nereda i slabog odaziva vojnih obveznika ? Napokon, je li se uopće mogla obraniti? Je li srpska vojna sila bila takva da šanse nije ni bilo? Pa još ta konfiguracija terena, suzdržanost muslimana?


Naslušao sam se priča u kojima su te i takve tvrdnje obrazlagane s uvjerljivošću i emocijama kojima se teško oduprijeti. Što je i razumljivo, jer malo je gdje rat bio tako krvav. I malo je gdje stradalo toliko Hrvata. Čak tri tisuće! I to uglavnom vojnika!
Doduše, neki obavještajni podaci govore o gotovo upola manjem broju. No to su podaci samo za 1992. i to ne za cijelu, nego do pada Bosanskog Broda, dakle, do 6. listopada. Iako taj datum markira gubitak Posavine, ona ipak nikada u cijelosti nije pala. Održalo se Orašje, te hrvatski prostori ispod Brčkog -tzv. Ravne-Brčko. A tu je rat trajao do primirja uoči Daytonskog sporazuma (1995.), bio jednako krvav kao i ubitačan, s mnogo žrtava na obje strane.
Naravno, to ne umanjuje tragediju bitke za Posavinu, jer ona nije samo u mrtvima nego i u stotinama tisuća živih, prognanih i iskorijenjenih. Hrvatska i muslimanska nacionalna mora. Posebno hrvatska - jer podjednako pritišće obje obale Save.
Zbog toga sam učinio sve da saznam što se uistinu dogodilo. To znači da sam i tu, kao i drugdje, obišao teren, samu bojišnicu i ključne kote. Bio u mnogo sela i razgovarao s brojnim svjedocima i akterima ključnih događaja. Naravno, pročitao sam i ponešto knjiga, publikacija, brošura, sve ono što čovjeku približava kraj, njegove ljude, tradiciju i te ratne godine. Pregledao sam više od tisuću stranica dokumenata SIS-a, SZUP-a, te zapovjedi, izvješća, informacija - i to od razine brigade do razine zapovjednika Slavonskog bojišta - vezane za te kritične dane od ožujka do listopada 1992. godine. Iz svega toga za me je proizašla prilično jasna slika o tome zašto je pala Posavina kao i odgovor na pitanje, je li tako moralo biti.
Ali jesam li time došao i u posjed istine? I što je uopće povijesna istina? Ona koju ispisuju pobjednici, ili ona koju pamte gubitnici? Ili su to predrasude bjelosvjetskih moćnika, umotane u svjesne i podsvjesne interese i političke atavizme? Ili možda teorije stratega koji često puta ne uzimaju u obzir važne detalje? Ili pak ono što su događaji ispisali u dušama ljudi kao njihovu vizuru, njihovo iskustvo, njihovu istinu ? Onu u kojoj će odgajati svoju djecu, a ova opet svoju, sve tamo do nekog budućeg sraza ili zle kobi, programirane baš tom, a ne onom oficijelnom ili učenom istinom? Dakle, povijesna istina kao svjetlo što prodire u zamračenu kuću i otkriva se pogledu zavisno od toga gdje čovjek stoji i kakav vid ima? I kakvi ga motivi i kakve traume obilježuju? Za razliku od drugih stanara tog mračnog zdanja?
Jednu od svojih istina opadu Posavine iznio mi je i admiral Domazet. Svodi se na nekoliko tvrdnji. Prva: Posavina se ne može promatrati zasebno, izvan ukupnih ratnih događanja u Bosni i Hercegovini. U početku ona u srpskim planovima nije bila ključna strateška točka. To su bili Kupres, Livno, dolina Neretve i, dakako, Sarajevo kao poseban slučaj. Srbi su htjeli staviti pod kontrolu taj prostor i da su u tomu uspjeli, Bosne i Hercegovine ne bi bilo.
Drugo: porazom na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve (u travnju 1992.) Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banja Luke i okupiranih hrvatskih područja. Za tu su operaciju oslobodili znatne snage kako opet ne bi doživjeli (strateški) poraz. Ne samo one u Bosni i Hercegovini, nego su dovukli i dio snaga iz Srbije te iz hrvatskih okupiranih područja. Najmanje dva korpusa s oklopno-mehaniziranim brigadama i specijalnim postrojbama. Riječju, išli su na sigurno.
Treće: kako je prostor Posavine praktički bio u srpskom okruženju, jedina veza s hrvatskim prostorima bila je rijeka Sava. No, u strateškom smislu ona je više bila prepreka negoli veza, pa je Posavina praktički postala mostobran koji se nije mogao braniti. Hrvatske snage u Posavini, koje jedine u to vrijeme pružaju organizirani otpor, ne mogu same održati mostobran, jer je za uspješnu obranu potrebna širina operacije gotovo tri stotine kilometara!
Četvrto: čak da je Hrvatska i mogla pružiti svu vojnu i materijalnu pomoć, a nije, jer Izetbegović nije htio potpisati vojni sporazum s Tuđmanom, od toga ne bi bilo odlučujuće koristi. I to zato što bi takvo pružanje pomoći zahtijevalo desantnu operaciju, a ona je, kako naglašava Domazet, najsloženiji oblik vojnog djelovanja za koji Hrvatska vojska u to vrijeme nije bila osposobljena. Osim toga, Srbi su imali i dovoljno vremena i dovoljno snaga da bitku riješe u svoju korist.
Strateški gledano, Posavina se u tim okolnostima nije mogla obraniti, izričit je  Domazet. To više što su postojali i međunarodni pritisci na Hrvatsku da se ne miješa u tuđe stvari. A o njihovom karakteru govori i činjenica da po međunarodnom pravu svaka država smije intervenirati na teritorij druge države u dubini od 60 kilometara, ako se iz te države ugrožava njezina sigurnost. A upravo je to bio slučaj i na sjeveru i na jugu Bosne i Hercegovine. No, to velike sile nisu uzimale u obzir. Druga teorija polazi od nešto "banalnijih" okolnosti. Od mentalnih razlika posavskih Hrvata. Od njihova različitog odnosa prema zemlji kao rodnoj grudi i izvoru života. Nju ne zastupaju samo oni koji su se u Posavini uspjeli održati, nego i oni dolje, u Žepču, na primjer. A i neki fratri su mi o tome govorili. Dakako, nikada kao isključivom razlogu gubitka Dervente, Broda, Odžaka...Ali svakako kao važnoj sastavnici u rekonstrukciji posavske tragedije. 
Načelno, Posavljaci su vrijedni i mirni ljudi, neskloni euforiji i bilo kakvim zastranjivanjima. Takvi su i tamošnji Srbi, a i muslimani. To potvrđuje i činjenica da domaći Srbi nikada nisu čuvali crtu, barem ne na najtežim bojišnicama. Bili su premekani za takav posao, premalo zaluđeni četničkom ideologijom i nedovoljno agresivni. Zato je taj posao povjeren krajišnicima iz banjalučkog kraja, pravim četnicima.
Muslimani, kad su se prihvatili puške, pokazali su i izdržljivost i hrabrost (samo u Oraškoj brigadi poginulo je dvadeset jedinaca iz muslimanskih obitelji!), no nikada nisu podlegli iskušenju islamizma. Možda i zato što je mlađi svijet slabo išao u džamiju, možda zato što su pretežno živjeli u gradovima, a možda i zbog fizičke odvojenosti od matice vlastitog naroda. U svakom slučaju na sarajevske ili tuzlanske radikalizme i zaoštravanja prema Hrvatima mnogi su domicilni muslimani odmahivali rukom, dobacujući - Pusti hemše! Štoviše, poneki je na odori nosio i krunicu!
Sami Hrvati, opet, nisu isti u Orašju, Odžaku ili Derventi. Oni u Orašju, ili oni iz Gornje Skakave na Majevici, imaju sve karakteristike tipičnog Posavljaka, ali se u kriznim situacijama, kad su izazvani, pretvaraju u nepopustljive pa i agresivne ljude. Agresivniji su svakako i od domaćih Srba, ali i od Hrvata zapadnije od njih. Vjerojatno zbog toga što su upravo metafizički vezani za zemlju. I to jednako za zemlju kao rodnu grudu, kao i za zemlju kao izvor života, kao sveto tlo, posvećeno znojem i radom. Nigdje stanovnici nekog kraja nisu tako dugo i tako duboko ukorijenjeni kao u oraškoj općini. Tu žive stoljećima i ako se pogledaju njihova prezimena, onda se vidi da nema mnogo novih, ali ima na pretek onih što potječu iz davnine.
Tu se živjelo isključivo od zemlje i tu se zemlja branila do posljednjeg daha. Od turskih do današnjih vremena. Tu su ljudi apsolutni domobrani. Možeš ih samo mrtve odnijeti s kućnog praga. S puškom u jednoj, a s raspelom u drugoj ruci.
Takvi su i Hrvati ispod Brčkog. Kad sam obilazio bojišnicu na Boderištu, ljudi su mi objašnjavali kako je crta mogla biti racionalnije ukopana, ali se vodilo računa da obuhvati svačiji grunt! Ako je nečija njiva bila pedesetak metara ispred idealne crte, crta se ukopavala tih pedeset metara dalje, pa makar to i ne bilo vojnički najispravnije. Ali je bilo psihološki i mentalno !
Povijest tog dijela Posavine poznaje svakakva dovijanja da se ostane na rodnoj grudi, na svojoj njivi i livadi, da se ne podlegne osvajaču i ne ispari u bijeli svijet. Tolisa je jedno takvo selo koje je kompletno premješteno, skupa sa svojim samostanom, kako bi se izmaklo turskom osvajaču. Ali samo toliko da je ipak ostalo u starom kraju. To ukopavanje u zemlju, simbolično i stvarno, gotovo je genetski usađeno u ljude. I zato su pravi rovovi i iskopani na tom - inače neprikladnom i močvarnom području!
U Odžaku je već ponešto drukčije, a u Derventi posve drukčije. Tamo - ako je vjerovati znalcima - nema mnogo prezimena starijih od sedamdeset godina. Tamo su uglavnom došljaci iz Hercegovine i Srednje Bosne, ljudi naviknuti na progone i svakako nedovoljno ukorijenjeni u novom zavičaju. Možda i zato što se tu moglo živjeti i od drugih stvari, a ne samo od zemlje, a možda i zbog posebne naravi. Jer Dervenćani su se u početku tukli kao malo tko. Štoviše, jednom su došli i do Doboja, a drugi put vratili već izgubljenu Derventu. No kad su kola krenula nizbrdo, bilo je gotovo.
No kamo s podatkom da je u trenutku najljućih borbi za Bosanski Brod oko sedamdeset posto mladića sposobnih za vojnu službu napustilo grad i otišlo u Hrvatsku? U urbani mentalitet? Ali što je onda s Orašjem ili Vukovarom u Hrvatskoj? Ili Zagrebom koji je dao najviše brigada u Domovinskom ratu?
Teorija o povezanosti posavskog čovjeka sa zemljom svakako ne objašnjava sve, ali baca stanovito svjetlo na rasplet situacije. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što dobar broj ljudi u nju vjeruje.
Postoji i treća teorija. Ona govori o tome da svugdje gdje su se Hrvati našli u okruženju, gdje nije postojao izlaz, tu su se i održali. Koliko god bila paradoksalna, donekle ju potvrđuju događaji od Srednje Bosne, preko Žepča, Rame, do Orašja i brčanskog slobodnog teritorija (Ravne-Brčko).
Iz Orašja su doduše mogli u Hrvatsku, ali ne preko mosta, nego samo uz pomoć skela. A to znači da se nisu mogli -da su i htjeli - uredno i brzo povući, a da četnici to ne iskoriste i ne naprave pokolj. I nad vojskom i nad civilima.
Oni pak dolje u Ravne-Brčkom imali su još manje izbora: ili opstati ili nestati, jer su doista bili u totalnom okruženju. Čak i bez skela, jer Srbi su bili na Savi, u Brčkom. Dakle, bili su pritisnuti na nekih stotinjak kvadratnih kilometara, gladni i iznureni. Ali s jasnom sviješću da mogu ostati ukopani u zemlju ili otputovati na Nebo. Trećeg nije bilo.
Jesu li to okolnosti u kojima čovjek za svagda prekida sa strahom i jedinu šansu vidi u borbi? Baš kao što se čini da cigareta, koju tada smotaš od lišća loze, i nije tako loša ? Jer druge nema ? Pa pušiš "grožđe" i sretan si da ti je Bog i to dao?
Koliko je, dakle, onaj most između dva Broda pridonio gubitku Posavine? Pitanje koje je možda apsurdno, ali se nameće gotovo samo od sebe. Baš kao i činjenica da je taj isti most bio i u funkciji obrane i da je, naposljetku, spasio i mnoge živote.
Četvrtu teoriju ispisuju već spomenuti dokumenti - SIS-a, SZUP-a, kao i brojna izviješća i zapovjedi. Ona je istodobno konfuzna i uvjerljiva. Zbog toga najprije nekoliko okvirnih činjenica. Prvo: početkom travnja snage HVO-a i HV-a oslobađaju cijeli teritorij općine Bosanski Brod, veći dio općine Derventa, općinu Odžak, Modriča te probijaju koridor prema Gradačcu. Brzo, a možda i prebrzo. Tako je bilo do početka srpnja, pri čemu u tom periodu na području Bosanske Posavine nije bilo značajnih snaga HV-a.
Sedmog srpnja ministar obrane Gojko Šušak izdaje zapovijed svim zapovjedništvima HV-a, koja glasi:"Nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske. Svi koji to učine bez izričite zapovjedi Vrhovnog zapovjednika snosit će posljedice za svoje postupke. Ukoliko dobrovoljci iz hrvatskih postrojbi koji su rodom iz Bosne i Hercegovine žele ići na ratište i braniti svoje domove, zapovjednici ih ne smiju u tome zaustavljati".
Sredinom srpnja padaju redom Modriča, Odžak, dio općine Derventa i sam grad Derventa. Zanimljivo je da je u to vrijeme u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i Bosne i Hercegovine (21. srpnja 1992.) koji predsjednik Tuđman naziva "povijesnim", a Alija Izetbegović "važnim". U intervjuu HTV-u istog dana Izetbegović je objasnio da još nije vrijeme za vojni sporazum, koji bi srpski narod "sigurno shvatio kao prijetnju" te da bi "bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora".
Ta izjava, koju je Šuškova zapovijed samo "anticipirala", jasno pokazuje zašto Hrvatska, da upotrijebim riječi povjesničara Davora Marijana, nije mogla stvoriti "javnu osnovu za djelovanje u Posavini" i zašto je djelovanje moralo i moglo biti samo na dragovoljačkoj osnovi.
Sredinom rujna padaju važne strateške točke Begluci-Babino Brdo-Bijelo Brdo-Kostreša-Čelaruše-Markovac. A 6. listopada, u večernjim satima i sam Bosanski Brod. U međuvremenu dolazi do kaosa i samovoljnog napuštanja položaja 101. brigade HVO-a (krajem rujna) te 3. A br. i 108. brigade HV-a uoči pada Bosanskog Broda.
Druga važna činjenica je ta da je za vrijeme tih događaja načelnik Glavnog stožera HV-a bio general Antun Tus, zapovjednik Slavonskog bojišta, general Petar Stipetić, zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vinko Vrbanac, a zapovjednik Operativne grupe "Istočna Posavina", pukovnik Vinko Štefanek.
Dokumenti pak kažu: 16. lipnja pukovnik Štefanek u Dnevnom izvješću navodi da je stanje na derventskom ratištu "kritično" te da je osnovni problem taj što "nema dovoljno boraca." Ranjeni u rovovima primaju infuziju (borci 103. brigade), jer ih nema tko zamijeniti.
Jedanaest dana kasnije, brigadir Vrbanac zbog iste situacije traži od generala Tusa da mu dade 2-3 brigade kako bi ih prebacio u Posavinu. A pukovnik Štefanek 13. srpnja traži objašnjenje zašto su 157. i 108. brigada HV-a odbile izvršiti zadatak u Bosanskoj Posavini.
Izvješće SIS-a za period od 4. do 10. srpnja govori kako sve ukazuje da će se bez ozbiljnijeg ugrožavanja neprijateljskih snaga po dubini zaposjednutog područja, teško moći zaustaviti agresorovo daljnje napredovanje. Istodobno se navodi da je moral u HV-u nizak, a osobito u HVO-u, da je slaba stega, loša organiziranost i da su nejasni ciljevi. Snage Banjalučkog korpusa napadaju s jakim oklopom (30 tenkova) uz podršku topništva i avijacije. Pritom Srbi udaraju po cijeloj crti, ali u manjim grupama, s 3-5 tenkova i četom pješaka.
U kasnijim se izvješćima govori o nedostatku streljiva, osobito za topove te o tome da su dijelovi 108. i 109. brigade HV-a samovoljno napustili crtu u sektoru Zborište (1. listopada). A cijela 108. brigada četiri dana kasnije samovoljno odlazi iz područja Kričanovo - s. Donje Kolibe i to preko Save u Slavonski Brod.
Tijekom noći od 5. na 6. listopada i 3. "A" br. samovoljno odlazi sa crte u Slavonski Brod čime je pravac s. Kričanovo-Rafinerija bio otvoren neprijateljskim snagama. 101. brigada HVO-a iz Brodskog Polja 6. listopada panično napušta položaje, bježi u Bosanski Brod gdje borci izvlače svoje obitelji i s njima preko mosta bježe u Slavonski Brod. U 17 sati četnici ulaze u grad. Niti jedna postrojba HV-a u tim trenucima nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, pa su to na kraju morale učiniti specijalne postrojbe MUP-a iz Slavonskog Broda.
U to vrijeme, kako svjedoče dokumenti, u Slavonskom Brodu su osobno general Stipetić, brigadir Vrbanac i pukovnik Štefanek. A u 18 sati general Stipetić naređuje povlačenje hrvatskih snaga iz sela Koraće skelom preko Save, dok u večernjim satima na zapovjedno mjesto Operativne grupe "Istočna Posavina" dolazi i general Tus. Zahtijeva da se osnuje komisija koja će istražiti zašto je došlo do gubitka mostobrana na brodsko-derventskom ratištu.
Šest dana nakon toga, general Stipetić piše "Analizu : zaključke o bojnom djelovanju na brodsko-derventskom bojištu od 28. 9. do 7. 10. 1992. godine". Tu navodi da su razlozi takva neslavna ishoda višestruki: nejasni stavovi oko uporabe jedinica HV-a izvan područja Republike Hrvatske (osim dragovoljaca) kao izabrana topničke potpore s prostora RH, što je loše utjecalo na moral vojnika. Isto tako kaže da su veliki gubici u postrojbama HVO-a dodatno demoralizirali postrojbe kao i izbjegavanje vojnih obveznika s područja Bosanske Posavine da se uključe u obranu. Svoj obol prilikama dala su i lažna izvješća s terena kao i nejasni sustav zapovijedanja zbog samovoljnog napuštanja položaja. U svezi s potonjim Stipetić u Analizi izričito navodi: s obzirom da intenzitet borbenih djelovanja u ovom periodu (od 28. 9. do 7.10. 92.) nije bitnije pojačan, nema opravdanja s vojničke točke gledišta za navedene postupke postrojbi, a posebno za samovoljno napuštanje crta. Stipetić pritom misli na postrojbe koje su samovoljno napustile položaje upravo uoči pada Bosanskog Broda, dakle, nekoliko dana prije 6. listopada, kao i samog tog dana.
To ističem zato što mije u oči upalo njegovo izvješće o "Stanju na bojištima Operativne grupe Istočna Posavina" napisano samo tri dana prije pada Bosanskog Broda, dakle 3. listopada, a upućeno GS HV-a (Operativnoj upravi). Tu Stipetić kaže upravo suprotno, a to je da se posljednjih dana u zoni odgovornosti OG "Istočna Posavina" stanje "naglo usložava" da neprekidno traju tenkovsko-pješački napadi na derventsko-brodskom dijelu fronta, te da neprijatelj topovima tuče cijelu zonu mostobrana i da pritom dobiva i pomoć iz zraka. Istodobno dovlači i nove oklopno-mehanizirane snage te pješaštvo...!
Dakle: tri dana prije pada Bosanskog Broda javlja generalu Tusu da je situacija izrazito teška, da se dramatično pogoršava, dok u Analizi, napisanoj nakon pada Bosanskog Broda, tvrdi da je stanje u tom istom periodu bilo normalno, bez bitnije pojačanih napada neprijatelja.
To možda i ne bi bilo toliko važno da 9. listopada istražna komisija Operativne zone Osijek nije utvrdila kako je zapovjednik 108. brigade HV-a, pukovnik Stanislav Sorić, odgovoran za napuštanje položaja svoje brigade i za neuspjeh brigade na bojišnici, pa je protiv njega predložila poduzimanje mjera, zbog čega je i smijenjen.
No nezgoda je u tomu što je pukovnik Sorić punih dvadeset dana prije pada Bosanskog Broda uputio generalu Tusu kao i Vrhovnom zapovjedniku dramatično pismo u kojem navodi da je 108. brigada posve iscrpljena, da je u posljednjih 58 dana četrdeset dana bila na položajima i da je za to krivo Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" koje nije dopustilo odmor. Sorić zbog toga najavljuje i mogućnost da bi borci mogli samovoljno napustiti položaje.
U izvješću od 5. listopada, dakle, u samom finišu ratne drame, pukovnik Sorić tvrdi da su dijelovi njegove brigade samovoljno napustili položaje zbog toga što je brigada dovedena - "isključivo tuđom pogreškom"-u takvu situaciju. Dodijeljena joj je prevelika zona odgovornosti, nije imala mogućnost smjene, a primala je vatru i s leđa i sa strane zbog toga što su drugi napustili položaje.
S tim u vezi važno je još i to da istog dana kad je komisija Operativne zone Osijek svu odgovornost prebacila na pukovnika Sorića, 24 časnika njegove brigada upućuju pismo predsjedniku Tuđmanu u kojemu kažu da ne prihvaćaju Sorićevo smjenjivanje s mjesta zapovjednika 108. brigade te da odgovornost za događaje od 5. i 6. listopada ne snosi samo on. Pritom su naveli da je brigada imala 111 poginulih, 243 teže i 307 lakše ranjenih te 19 nestalih boraca.
Svojevrsno svjetlo na tu rašomonsku situaciju baca i Izvješće što ga je 13. listopada GS HV-a uputio zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vrbanac. On tu otvoreno priznaje da se crta bojišnice nije utvrđivala (nije se radila fortifikacija), da su na položajima često bile manje i neuvezane postrojbe koje su tamo kratko boravile, pa se nisu htjele ukopavati, da su postojale napetosti i sukobi između postrojbi HV-a i HVO-a, da pri povlačenju postrojbe nisu odlazile na rezervne položaje, nego su odmah išle preko Save, da je nedostajalo streljiva...
Izvješće završava priznajem: osobno se smatram odgovornim, a kao vojnik postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju, već u bezglavom povlačenju!
Naišao sam na jedno izvješće SZUP-a u kojem se kaže da se prvih dana oružane agresije na Bosansku Posavinu veći dio Muslimana i Hrvata odnosio spram agresije u stilu "neka ima vlast tko hoće, samo neka bude mir", što je pridonijelo brzom zauzimanju Bosanskog Šamca, Modriče i okolnih mjesta od strane JA i srpskih ekstremista.
U drugom, pak, nailazim na to da je Zlatko Majić, zapovjednik obrambenih snaga u Derventi zatvorio bez ikakve osnove stotinu Srba, dok 38 četnika ne želi predati Vojnoj policiji. A istodobno pušta na slobodu izvjesnog majora Veličkovića! Pa se zaključuje da sve to upućuje na moguću izdaju. Jer Majić na području Dervente vodi obrambeni rat na takav način da neprijatelj postiže uspjehe i nanosi teške gubitke obrambenim snagama. I to u gradu u kojem ima 3500 boraca! Zbog toga je na njega izvršen neuspio atentat..
.
U nešto kasnijoj informaciji se navodi da je u samo dva dana krajem lipnja u Derventi poginulo 50 boraca a ranjeno više od stotinu, te da su branitelji ogorčeni na Majića, smatrajući da je izdao grad naređenjima o povlačenju i sumnjivim odlukama. Tri dana kasnije već se konstatira: svakodnevno gine pedesetak branitelja, a ranjenima se niti broj ne zna...
Čitam i ovo: krajem lipnja pada Modriča bez ispaljenog metka. Iako je tamo bilo 2000 pripadnika HVO-a. Pobjegli su na područje općine Odžak pri čemu se raspala 102. brigada. Koridor širine 8-10 kilometara između Gradačca i Modriče bio je bitan za obranu. Ipak nije zaposjednut premda se o tome dvadeset dana govorilo....
Izvješće iz druge polovice kolovoza govori pak o teškim sukobima u Kriznom stožeru Bosanskog Broda. Pripadnici obrambenih snaga pucali su na predsjednika stožera Iliju Kljaića...
Nailazim i na dramatična upozorenja koja govore o tome da e razdor između Muslimana i Hrvata svakim danom sve veći, da Muslimani masovno skidaju oznake HVO-a i odbijaju se boriti u zajedničkim postrojbama... Te da će slijedećih dana HVO biti stavljen izvan zakona ako se ne podredi zapovjedništvu Armije BiH....
Pa na izvješće o drami 101. brigade HVO-a koja je izgubila 350 boraca dok je 1400 ranjeno i sada u svom sastavu ima još samo 600 sposobnih za borbu. Još se navodi da je zapovjednik 4. bojne, Blažan Kljaić, iznerviran cijelom tom situacijom potegnuo pištolj na zapovjednika brigade Ivana Kolaka i to u nazočnosti generala Petra Stipetića...
Sve u svemu kaos, nedostatak autoriteta, slaba ili nikakva fortifikacija. I rezervni položaji u drugoj državi! Ali i težak danak u krvi hrvatskih branitelja.
U ruke mi je došla i jedna tipična zapovijed. Tipična utoliko što se iz nje vidi sav ponor između faktičnog stanja na terenu i predodžbi koje su o tome vladale u kancelarijama viših zapovjednika. Zapovijed je napisao general Stipetić, a odnosi se na derventsko-brodski pravac. Tu stoji:"Ostvarite potrebne uvjete za slamanje i razbijanje neprijatelja i protunapadna djelovanja našim snagama"!
To je naređeno u najdramatičnijim trenucima! Znači li to da su zapovjednici u svojim štabovima planirali operacije kao da zapovijedaju ustrojenom i dobro organiziranom vojskom, a ne dragovoljcima i u najboljem slučaju vojskom koja je bila tek u zametku? Je li doista riječ o kolosalnom nesporazumu?
O ideološkoj matrici utisnutoj u podsvijest po kojoj je vojska isto što i JNA i to onakva kakva je idealizirana u udžbenicima ? Pa zapovijedaš sukladno tomu ? I zato forsiraš napad čak i onda kad je jasno da ni obrana nije sigurna ? Juriš drugovi! Nema veze što se kreće ni od kuda i što se nema kamo vratiti. Jer nema utvrđenih crta. Ali ih zato ima na karti, kao i sva sila brigada.
Tko je kriv? Kompleks JNA? Nesposobnost? Opće prilike? Sve zajedno? I svi zajedno?

Jedno mi se čini nedvojbenim: nimalo nema krivnje na tisućama poginulih i ranjenih boraca, na onim iznurenim momcima na crtama, sluđenim od tog dosuđenog i kreiranog kaosa. Tog čelika koji se na njih sručio i te srpske gladi za Savom.

 

                                                             *
Srbi su ipak postigli cilj. Mnogi su pobjegli u Hrvatsku. Najviše žene i djeca, a s njima i gvardijan samostana iz Dubrava te prvi čovjek brčanskog HDZ-a Mijo Anić. Otišli su čamcima. Potiho, kao nekoć mnogi iz ovih krajeva. Posebno poslije Drugog svjetskog rata, kad su im komunisti oduzeli zemlju. Najviše u Otok, Vrbanju, Spačvu, Gunju i Vinkovce.
U Ravne-Brčkom ostali su muškarci sposobni i spremni za borbu. I nešto svijeta da sve to izdrže.
U to vrijeme 108. brigada HVO-a (brčanska) postojala je samo na papiru. Tek poslije ovog pokolja počela se ozbiljnije ustrojavati, a bojišnica utvrđivati. Kad je za koji mjesec narasla, brigada je imala pet bojni. Dvije hrvatske i tri muslimanske. Zapovjednik je bio Farid Mujkanović, bivši časnik JNA, star trideset godina, koji je srednju školu završio u Njemačkoj, pa je taj jezik govori tečno i bez pogreške. Bio je iznimno hrabar i imao prirodni autoritet, jer je u najtežim bitkama izravno sudjelovao kao borac.

Vojska mu je vjerovala. I Hrvati i Muslimani. Nije bio opterećen činjenicom da zapovijeda postrojbom HVO-a, za njega su bile važne samo dvije stvari: da ispred sebe ima zajedničkog neprijatelja i da brani isti uplašeni narod. Alaha je ostavio nebu, a politiku onima u Sarajevu.

 

                                                              *
General Praljak sjedio je u svom uredu na Krešimirovom trgu u Zagrebu. Bilo je rano poslijepodne. Lipanjsko sunce padalo je u sobu, miješajući se sa sitnim česticama prašine, koju inače čovjek ni ne primjećuje. Pomalo mu se spavalo. Bilo je to njegovo vrijeme. Spavao je brzo i duboko, a to znači malo ali temeljito. Nekoliko sati po noći i četrdesetak minuta po danu. I bio je kao nov. Pogledao je na sat, vidio da još ima dvadesetak minuta, podigao slušalicu i rekao tajnici - Dobro, neka uđe!
Bio je to Nijemac po imenu Horst. Negdje iz Donje Bavarske. Mogao je imati između dvadeset i pet i trideset godina. Nosio je uniformu HVO-a, pomalo naklapao hrvatski, no s Praljkom je govorio njemački. Poznavali su se otprije. Zapravo, vidjeli su se prvi put prije nekoliko mjeseci. Horst je došao u Zagreb i silom htio u Hrvatsku vojsku. Ali nije bio ni pustolov, ni ugursuz, ni pas rata. Vjerovao je da se Hrvati bore za pravednu stvar i htio im je pomoći. Možda i pod dojmom njemačkog ujedinjenja, one euforije koja je devedesete zahvatila Nijemce, kad se činilo da nema ničega što može, ili smije, osujetiti pravo naroda da bude slobodan. Deutschland einig Vaterland!
I pod dojmom bitke koju su Genscher i kancelar Kohl vodili za priznanje Hrvatske i napokon uspjeli godinu dana kasnije.
Praljak nije znao kamo bi s tim momkom, pa ga je poslao u Slavoniju, a od tamo je otišao u 103. derventsku brigadu. Sad je bio tu, ojađen zbog stanja na bojišnici. - Sve je to loše, tamo je rasulo, nema koordinacije. Čista katastrofa. Disaster, Herr General!
Ovaj mu je pokušao reći da u Đakovu ima generala Stipetića, neka se njemu obrati, no Horst nije htio ni čuti. Molio ga je da pođe s njim, da vlastitim očima vidi kako stvari stoje. Praljak se malo nećkao, ali je pred sobom imao ozbiljnog i časnog momka pa je na kraju rekao - Einverstanden!
Krenuli su još istu večer, vozili se satima po podravskoj magistrali, prenoćili u nekom napuštenom hangaru i ujutro bili u Slavonskom Brodu.
Oko osam sati otišao je u zapovjedništvo, a stražar ga na vratima pitao je li najavljen. - Ovo nije hotel, vole jedan! Znaš li čitati oznake na ramenima!? - izderao se svojim teškim glasom i jedva suspregnuo da ga ne odalami.
U hodniku je primijetio mlade žene u savršeno skrojenim uniformama kako idu gore dolje, izlaze i ulaze u kancelarije kao da su u kakvoj avio-kompaniji. Bile su izazovne u tim pripijenim uniformama, ali mu se sve to skupa nije sviđalo.
Iako se teško susprezao da privlačnoj ženi ne dobaci kakav kompliment, ovo tu ga je uznemirilo. Nije mu pristajalo uz ono što je slutio da se događa s druge strane mosta.
I pukovnik Štefanek djelovao je jednako fino i uglađeno. Bio je gromada od čovjek kao i Praljak, samo crn i s brkovima, koje je lagano dodirivao za vrijeme razgovora. Pripovijedao je kako je sve pod kontrolom, da nema većih problema, a ostalo će se već riješiti. Ponudio ga pićem, pokazao mu karte i ljubazno se smješkao.
Praljak se sve više mrštio, rekao - U redu, a sad idem prijeko! - i otišao.
Ubrzo se osvjedočio da ovi tu nemaju pojma o tome da Derventa pada, da je 103. brigada u rasulu, da su ljudi po šumama. U međuvremenu je otišao u Zagreb, pokupio svoje momke -satniju 2. gardijske brigade, dečke iz Virovitice i Vukovara. Njih možda tristotinjak. I vratio se. Kao dragovoljac!
Nakon desetak dana u dnevnik je zapisao: "Pri uvođenju satnije na položaje kod Bosanskog Broda vidio sam ljude u jarcima, iscrpljene i izluđene, bez ikakvih fortifikacijskih crta. Svakog dana i noći Srbi su negdje probili crtu, mi ju s mukom zakrpamo, tučemo se, skinemo pokoji tenk, ali ništa više. Pokušao sam od zapovjedništva u Slavonskom Brodu dobiti bager, ili rovokopač, vreće za pijesak, kako bih utvrdio crtu, ali nikada ništa nisam dobio. S takvom organizacijom nećemo se moći održati. Rasulo i trulež na sve strane.
Neku noć, negdje oko dva sata, nabasao sam na pedesetak ljudi. Bili su to Zmajevi od Bosne, uglavnom Muslimani. Napustili su položaje pod punim naoružanjem. Pitao sam ih tko im je zapovijedio da se povuku, a oni mi odgovorili - General Praljak! Spopao me bijes, dreknuo sam - Ja sam general Praljak, marš natrag na položaje! - Svi su se razbježali, vratila su se samo petorica".
Bio je početak srpnja. Sunce je pržilo. Srpski tenk je ispalio granatu, jedan je momak odmah poginuo, drugom je otrgnula nogu. Svena Lastu, glumca, šrapnel je ranio u leđa. I prije toga su momci ginuli, Praljak je bjesnio. Psovao i strijeljao očima, gestikulirao ručetinama. Ovaj posljednji događaj posebno ga je pogodio. Nigdje saniteta, nikakve organizacije, sve je morao sam, gotovo privatno organizirati.
A onda se pojavio general Stipetić. U školi u Novom Selu. Baš kod njega. Sav bijes, sav jad, svu frustraciju koju je danima nosio i koja ga je proždirala, iskalio je sada na tom koščatom licu.
- Pa je li ti znadeš u kakvom je stanju bojišnica, što se tu dešava? Ljudi mi ginu bez veze, zbog vas gore! Sve ste usrali, sve se raspalo, nikoga nema, četnici su nam raznijeli desnu stranu....
Stipetić je sve mirno slušao, a onda se približio stolu, udario šakom o nj i dreknuo - Tu ćemo onda 108.! - pogledavši Praljka s izrazom lica koje je odavalo neko prigušeno zadovoljstvo.
Ovaj je na čas stao, gotovo se zahliknuo od bijesa, pa doslovno poludio. Počeo je bacati sve sa stola što mu je dopalo šaka, psovati da ni sam više ne zna koga. U djeliću sekunde poželi Stipetića ščepati za vrat, da mu pokaže gdje je ta njegova 108.! Da mu utuvi u tu oficirsku glavu da se ovako više ne može, da na karti možda ima sve brigade, ali da je ovdje druga priča.
Nakon sedamnaest dana, koliko je sve skupa ratovao u Bosanskoj Posavini, Praljak se 8. srpnja vratio u Zagreb. A u dnevnik zapisao:

"Sa svojim momcima uspio sam održati crte kakve sam i zatekao. Ali mi je postalo jasno da u postojećim okolnostima to na dulji rok nije moguće. Jedini spas za Posavinu bio bi da se tamo pošalju četiri do pet zapovjednika a la Gotovina, Crnjac, i slični i da se učini isto što je učinjeno u Hercegovini: brzo utvrdi crta i uspostavi efikasni ustroj".

Preuzeto sa: http://www.hercegbosna.org/ostalo/kronika.htm
Komentari
Dodaj Novi RSS
Ne  - novo   |2013-12-24 12:09:44
molim vas nemojte bas sada za Bozicne blagdane.
nevoljnik  - ...mogla se obranit....   |2013-12-23 11:42:50
..da je na vrijeme obrana prepuštena domaćim ljudima,dragovoljcima i postrojbama HVO-a,HOS-a i TO Bih.Hrvatska je trebala logicsticki pomoci,laž je da je nedostajalo ljudstva odnosno nisu se htjeli boriti domaći ljudi,posavljaci.Ja sam kao dragovoljac hos-a nisam rođeni posavljak borio se kod Dervente sve do ranjavanja 19.6.1992 kad sam teško ranjen zatim prebačen u hrvatsku.Kao dragovoljac sam došao 4.4.1992 godine i bio dva i pol mjeseca i dobro sam upoznat bio sa stanjem jer sam prošao sva iskušenja teških bitaka u Posavini i Derventi.Znao sam hrpu mladića porijeklom iz Posavine koji su htjeli kao dragovoljci doći kuću braniti ali uvijek im se reklo nema se oružja,ne treba sada ljudi,dovoljno ih ima.Jednostavno je trebalo prepustiti obranu Posavine HVO-u i TO Bih a Hrvatska je trebala samo logistički pomagati napose oružjem ta obrana je trebala biti prepuštena odmah nakon ofanzivnih akcija i oslobađanjem dobrog dijela posavine polovicom svibnja 1992 godine ali to se nije učinilo već se aktivna obrana prepuštala većim dijelom postrojbama HV-a gdje(budimo pošteni) većina i niej htjela biti u Bosni jer nisu ni bili otamo već su im zamagljivanjem govorili da idu 'negdje u hrvatsku',svaka čast onom dijelu koji se časno i pošteno borio ali onaj drugi dio je donio nezadovoljstvo,pad morala,napuštanje linija i to treba govoriti,naravno ima krivice i na domaćim ljudima ali sam uvjeren u daleko manjoj mjeri.
haris  -  spisak boraca jedinice zmaj od bosne   |2013-01-31 12:03:10
Ja sam bio pripadnik jedinice Zmaj od bosne.molio bih samo ako neko može da mi odgovori kako se može doći do spiska ljudstva pripadnika jedinice Zmaj od Bosne.
Anoniman   |2012-06-10 00:13:00
Zmaj od Bosne satnije su uvlacene sa namjerom da svi izginu ,neki su u mocvarama zaglavili na Orasiju ,2 satnija se podjelila na dva djela pola ih krenulo prema Gradacu Dok se jos moglo nekako proc od Broda do Gradaca ostatak je zaglavio u Kotorsku i stavio se pod komandu TO. TO koji je bio opet pod terorom Hrvacki ubica i razni formacija policije i SISA. Pisali su krv do Broda od pada Kotorska.Nakraju koji su ostali zivi il neranjeni tokom povlacenja od sela do sela,uvjek medu prvim na lini odbrane i pod stalnom prijetnjom da budu pobijeni od neki zajebani hrvacki policajaca u cistim patikama.TI patikasi su mogli ubit koga hoce pa cak i ranjenika iz bolnice.Svi ti srcani dobrovoljci koji su htjeli da se bore za Bosnu a bogami mnogi od nas i za Hrvacku koju smo volili i smatrali domovinom na neki nacin i vjerovali joj.Zavrsili na stadionu u Sl:Brodu dje su razoruzani i zamalo pobijeni od HV unaprijed su bili planirani kao Hrvacke zrtve na posavini koja je vec tada data i od Sl.Broda zajedno sa Odzacanima Taravljnima Kotoranima koji su bili naj vece formacije bosnjaka ,kud koji mili moji.Jedini je HOS ostao vjeran borbi i neki neinformisani i tvrdoglavi casni hvacki ratnici ne pickice koje su za dan prvog suborca strpali u logor jebali nam mater kao hvala sto smo ginuli i po Osjeku i Vinkovcima i Capljini i dje jos nismo za Hrvacku davali krv.Sramna je izdaja ta koju je Tudman napravio mada je postigo cilj i dobio Hrvacku.Neznam koliki je broj nas Bosnjaka izginulo u Hrvacko-Srbskom ratu a ni koliko nas je kasnije poginulo u Bosnjacko -Hrvackom al smo mi Bosnjaci i nasa krv na razlicite nacine naj vise dali za tu Hrvacku.Nekad svjesno ginuli a nekad ko valuta prodaje i cjenkanja sa Srbima dali zivote.Nek se stidi svaki Hrvat koji nevidi nasu zaslugu u stvaranju i postojanu Hrvacke a kamoli da nas prezire i mrzi ,bez obzira na Hrvate koji su izginuli u ratu sa Armijom BH koji ste nametnuli.I pored toga smo mi Bosnjaci dali po naj vise za Hrvacku Nekad bi neko pored psovki trebao rec i HVALA
kuja  - izdaja   |2011-02-10 18:10:55
domazet laže kad kaže da se nije mogla branit...
Stanislav  - Zaštoje pala Posavina   |2010-07-28 22:55:53
Odgovor na pitanje zašto je pala Posavina nalazi se u ovom citatu iz teksta:
"Prvo: početkom travnja snage HVO-a i HV-a oslobađaju cijeli teritorij općine Bosanski Brod, veći dio općine Derventa, općinu Odžak, Modriča te probijaju koridor prema Gradačcu. Brzo, a možda i prebrzo".

Zašto i od koga su, u vrijeme dok rat u Bosni još nije bio počeo, oslobođene ove teriotorije!? Stavite prst na čelo i još jednom pročitajte ovo pitanje! Ako o tome zašto je pala Posavina ne razmišljate politički i patriotski, nego kritički, nužno ćete doći do zaključka da je Hrvatskoj u tom trenutku bio potreban rat u Bosni i da ga je uvezla preko Broda. Tu je uz pomoć bosankih Hrvata i Muslimana započela rat i, kao što kažete, zauzela određene teritorije u Posavini. Znači, započela krvavi hrađanski rat u Bosni. Taj rat u Posavini obični čovjek, i sami ste rekli, nije želio. Ni Srbi, ni Hrvati, ni Muslimani. To se vidi iz načina koliko su se odazivali na mobilizaciju i koliko su bili spremni da ginu za projekat bez ikakvog pokrića. Na isti način uskoro i Srbi su oslobodili druge teritorije. Od koga i zašto. Valja iz istih razloga iz kojih su Hrvati i Muslimani na početku oslobodili dio Posavine. Sve što se poslije desilo nije teško objasniti. Na jednom mjestu nešto su "pobijedili" jedni, na drugom drugi, na trećem treći.Sve što danas imamo rezultat je toga i takvog rata. Onaj ko se pita zašto je pala Posavina, trebao bi, ipak prvo da se zapita, kako i zašto je došlo do toga rata?
mario  - tuga i bijes   |2011-01-31 20:26:07
Moj otac je rođen u Derventi,ali to je dovoljno da se i ja osjećam kao Posavljak.Iako sam bio dijete za vrijeme Domovinskog rata pratio sam dnevno-političke događaje i pročitao nekoliko knjiga na temu podjele BiH.Posavski koridor smrti(dr.Kovačević)možda i najbolje oslikava pravce hrvatske politike u to vrijeme.Razgovarao sam i s rođacima koji su živjeli u Derventi i svi se slažemo u istome- Posavina je prodana u ime opstanka Herceg Bosne.iako danas vlada drugačije razmišljanje ,uz onaj nacionalni naboj koji je bio prisutan 90-tih smatram da smo se otvoreno uključili u rat u Bosni i da nismo zaratili s muslimana izvojevali bi pobjedu.trebalo je ignorirati svijet i EU u spriječavanju sukoba,(baš kao šta su ih i srbi ignorirali za vrijeme granatiranja Sarajeva Goražda Srebrenice...)pregrupirati se i učvrstiti položaje pa i napasti srbe uz pomoć savezništva s muslimanima.neću ni pokušati imenovati krivce jer sam protiv podjele Hrvata,ali to je isti politički establishment šta je prodao i Vukovar.Bosanska Posavina je bila i ostala hrvatska gruda u prvom redu radišnih i dobrih ljudi,istinskih katolika.Nije se trebalo ovako završiti.srbi su dobili svoju državu a mi smo najviše popušili u cijeloj priči.želim samo da povjest jednog dana kaže istinu a ne da se iskrivljuje.ja ću svojoj djeci pričati o Posavini kao njihovoj djedovini koju su nam oteli.
muriz   |2013-02-19 02:07:51
Malo mi je too smijesno nakon toliko godina iznositi neistine barem o pocetku rata.Bijeljina(Bosna)je iz srbije napadnuta 31.03.1992.i ako je Tudzman kako kazes uveo bosnu u rat ulaskom u posavinu preeko B.broda,a Milosevic je napao Bosnu preko Bijeljine,onda nije gradzanski rat nego agresija.
muriz   |2013-02-19 02:11:30
Malo mi je too smijesno nakon toliko godina iznositi neistine barem o pocetku rata.Bijeljina(Bosna)je iz srbije napadnuta 31.03.1992.i ako je Tudzman kako kazes uveo bosnu u rat ulaskom u posavinu preeko B.broda,a Milosevic je napao Bosnu preko Bijeljine,onda nije gradzanski rat nego agresija.
Patnja  - Srce plače, a razum se smije   |2010-01-27 16:00:47
Ovo za čitati je užasno, potresno i srecparajuće. Oteše nam našu rodnu grudu, naše vjekovno ognjište. Opet kada se pročita sve ovo, srce zalupa, najteže je istini pogledati u oči, zašto smo branili tuđa područja, zašto se nismo vratili i branili svoja. Možda bi tada bilo više organizacije, manje panike, manje dezorijentiranosti. Kamo sreće da se sve nije desilo sa takvim intenzitetom na samom početku, možda bi poslije bilo bolje, možda, možda. Ovako ostaje da nam srca plaču sve dok ne umremo, za našom Posavinom za našom dikom i ponosom, za koji toliki životi padoše,.....Neka im je pokoj duši i rahmet vječni!!!!!Volimo vas.
nedić  - Dokumenti o Posavini   |2010-05-03 20:57:51
TAJNI DOKUMENT DOKAZUJE
Šušak je predao Posavinu
Autor: Eduard Šoštarić, Plamenko Cvitić
Nacional je nakon 15 godina stekao uvid u pomno čuvanu službenu dokumentaciju koja razotkriva najveću tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine. Izvješće komisije Vijeća narodne obrane na 16 stranica i stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s časnicima s područja slavonskog bojišta i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine sastavila je potkraj listopada 1992. komisija kojoj je na čelu bio njen predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, te članovi general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lucić i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović, a na zahtjev predsjednika Franje Tuđmana. General Slobodan Praljak također je trebao biti član komisije, ali je zbog drugih obveza poslije izostavljen. To je prvo službeno izvješće o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog područja. Ovaj izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a, kojeg su napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.
Komisija je osnovana u listopadu 1992. na temelju odluke tadašnjeg predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, a članovi komisije su od 12. do 30. listopada 1992. razgovarali s 12 časnika HV-a i predstavnicima vlasti u Bosanskom i Slavonskom Brodu kako bi se rasvijetlile sve okolnosti i uzroci potpunog povlačenja hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine, što se do danas smatralo najvećim porazom HV-a u Domovinskom ratu. Izvješće Komisije prezentirano je 14-orici članova Vijeća narodne obrane u studenome 1992., a izvješća, podijeljena članovima Vijeća, odmah su oduzeta nakon sastanka, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine. Izvješće je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu, Iko Stanić, predsjednika HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednički sustav obrane sve općine Bosanske Posavine, a zapravo je veći dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno između Bobana i Karadžića. Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se već tada i sudjelovanje Ivića Pašalića. U izvješću komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine, nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna“, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila. Započeli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Posavinu.
Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog čega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište, stoji u izvješću.
Zanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška. Bosanska Posavina, na području od 2650 četvornih kilometara, obuhvaćala je devet općina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac (Tramošnicu). Te općine činile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubočca do Brčkoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko pučanstvo. Kao područje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991., od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine Hrvata je bilo 131.542 ili 51 posto, Bošnjaka 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto. Cestovni koridori Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni i Srbima na području zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno “Republike Srpske“, a osobito Srbima na okupiranim područjima “Krajine“ u Republici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz BiH i “Krajine“ sa Srbijom, otkud je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoć. Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoć srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojačanja iz svih krajeva BiH, pa čak i s područja “Krajine“, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.
Ofenziva je trajala od sredine srpnja do početka listopada 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Sorićem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreškovićem, načelnikom stožera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Šimunovićem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovačem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grčićem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izviđačkog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barišićem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovićem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkačem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sočkovićem, zamjenikom predsjednika Skupštine općine Slavonski Brod, Ilijom Kljajićem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begićem, predsjednikom Vijeća HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Štokovićem, načelnikom inžinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Štefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istočna Posavina, pukovnikom Pavom Sočkovićem, pomoćnikom za logistiku Operativne grupe Istočna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Slavonski Brod. Iz cjelokupne analize izvješća i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora očito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlači kroz izvješće Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, stoji u izvješću, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.
Događalo se da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane u liniji ministar obrane Gojko Šušak - general Slobodan Praljak, za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik HDZ-a Derventa koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i dr. širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića…“.
Budući da je Iko Stanić bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u izvješću izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Posavini. To se razabire iz još nekih navoda izvješća: “...struje u političkim rukovodstvima Bosanskog Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101. brigade HV-a da su čelnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10.. što je moglo izazvati teške sukobe i krvoproliće. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprječava ministar obrane osobnom intervencijom oko 40 minuta nakon njegova hapšenja“, stoji među ostalim u izvješću. Teško je objasniti da ministar obrane jedne države ne dopušta saslušanje običnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na ispitivanju.
Na pitanje generala Čermaka upućeno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizićem, koji je širio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je priča koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizić je intelektualac, koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom čovjeku da jednu optužbu, jednu strašnu optužbu, da je čelništvo Slavonskog Broda u Dragaliću razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda. Ne može se tek tako prijeći preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi očito u određenoj grupi… iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da priča nije krenula poslije pada Bosanskog Broda nego deset dana prije i da se sustavno širila među vojskom… u onom trenutku kad ga je vojna policija privela, da se istraži otkud mu takve informacije, došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije prošlo ni 45 minuta. I nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, rečeno nam je, ministar obrane Gojko Šušak… ministar obrane nikad nije bio u Slavonskom Brodu... bio je jednom, i to zbog Ike Stanića, a ne Brođana“, rekao je komisiji Jozo Meter.
Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u izvješću komisije i nastavlja: “Od provedenih višestranačkih izbora u BiH pa do danas stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija između pojedinaca, grupa i klanova (Kljajić, Bilić i Lepan na jednoj i Iko Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuživali su za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast između domaće i hercegovačke struje.“
Na ubrzani pad Bosanskog Broda veoma se negativno odrazio sastanak čelnika Bosanskog i Slavonskog Broda 5. listopada 1992. na kojem je definitivno došlo do raskola nakon smjene Ilije Kljajića i Vinka Begića i pojave Ike Stanića, koji se nakon više mjeseci vraća na to područje. Možda najoštriji u svom iskazu bio je Frano Piplović, predsjednik izvršnog vijeća Slavonskog Broda: “Došlo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, međutim iz cijele te organizacije izašla je jedna figura Iko Stanić koji je figurirao kao predsjednik HZ Bosanska Posavina, uopće nije bilo s ljudima nekih kvalitetnih sastanaka niti se to radilo među ljudima i ono par sastanaka, Iko je pomalo nestajao, pojavio se na jednoj konferenciji i nestao s tog područja. Međutim, došlo je kasnije do onog uspjeha našeg u svibnju i četnici su odbačeni s područja Bosanskog Broda. Pojavio se jednom Iko Stanić zajedno s ministrom obrane Šuškom, mislim da je bio Branimir Glavaš, bio je pozvan i Vinko Begić, gradonačelnik Dervente, i sad su pokušali ti problemi koji su bili navodno nastali između Begića i Ike Stanića da se na tom sastanku izglade nesporazumi. Bilo je jasno da su Šušak i Stanić u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvorena naredbom ministra i da je to bila neka hercegovačka suradnja. Mislim, ja nemam ništa protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovrić, Ivo Petrić i ministar Šušak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, uvijek kad bi on došao, nastajali su problemi na bojištu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se ništa nije radilo, dalo im se oružje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo krađom u BiH, kad bi prešli liniju, onda pobjegnu.“
Predsjednik Kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić smijenjen je s mjesta predsjednika samo četiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizića i Ivan Čuljak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijeće HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajić odbio, a u njegovom iskazu među ostalim stoji: “‘Ilija, znaš, bilo bi dobro, ti samo predloži ljude, ja ću sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa strankom, Savjetom HVO-a. Međutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizić, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj koji je radio u pozadini 101. brigade i nigdje nisu sudjelovali u borbama. Ja mogu osobno ovdje da napomenem. Zove se Zvonko Jurišić koji je radio u SIS-u u vojsci i on mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Čuljak odlazio među borce Dervente i rekao im, da se ne trebate boriti, vi biste se borili ili ne borili, mi ćemo Derventu dobiti i još 6 km iza Dervente, jer je to dogovoreno između Bobana i Karadžića. Iko Stanić i taj Duspara nisu se nikada pojavili više na području Bosanske Posavine. Znate dokle su dolazili, u Slavonski Brod ako ne padaju granate i poslije toga su se vraćali natrag… Mate Boban je alfa i omega oko ovog svega, a sa Šuškom je izuzetno dobar…Ja sam jednom nazvao Gojka Šuška, i to kad je padala Derventa i ova sela. Nisam njega dobio, dobio sam njegovu suprugu i rekla mi je da se obratim nekom generalu, čudno prezime, Praljku, da.“
“Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… no što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće Da se formiraju općinski HVO-i da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže vi morate formirati općinski HVO… to je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže, mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.
On ima štambilje. Otišao je među vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova priča u vojsci je bila ovakva. Ako vi odete dolje, dobit ćete plaće, dobit ćete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su četiri općine htjele dolje... i ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Što je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u čemu je sad vaša pomoć, ništa, stoji se… jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali došao je Čuljak i rekao ne, vi ne idete nikamo, ovdje će se formirati Stožer Hrvatske Herceg Bosne i nećete nikamo ići. Ivan Čuljak je bio predsjednik Kriznog štaba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik Općinskog HVO-a. Rekao sam mu, Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku...“, među ostalim rekao je Vinko Begić članovima Komisije.
U izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije - ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi te kontraobavještajni rad..“ U sadržaju izvješća polazi se i od uvjeta u kojima su izvođena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaže kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale većih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650. Na bosanskoposavskom bojištu bio je naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog područja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o šest taktičkih skupina veličine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna i 157. brigada većim dijelom.

Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlačenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište), stoji u izvješću komisije Vijeća narodne obrane.
Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rušenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rušenje mosta. U izvješću stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istočna Posavina da se osigura obrana mosta i spriječi njegovo rušenje.
Zahtijevano je da se most pripremi za obranu, dobro zapriječi fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Budući da ni jedna postrojba HV-a nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, na most je upućena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri tenka M-84 koji u noćnim uvjetima mogu štititi most te dva topa T-12. Inžinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrši zaprečavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja. Odobrenje za eventualno rušenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stožerom HV-a i vrhovnim zapovjednikom. Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po čijoj zapovijedi. Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao:
“Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.“ Taj je razgovor vođen 28. studenoga 1993., više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da učvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila razna objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju...
Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listopada 1993., četrdesetak dana prije razgovora čiji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju: “Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.“ Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okončanja pregovora u Daytonu, Tuđman je rekao kako je doslovce naredio: “Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.“
Je li nakon njegove izjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad Nacional objavljuje izvješće o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.
General Gorinšek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove.“ Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Nacional je pokušao razgovarati s nekim članovima Vijeća narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješću o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obećali kako će se javiti naknadno, ali to nisu učinili.
Prema Daytonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo “rješenje“ za Bosansku Posavinu Tuđman i Milošević dogovorili i prije pregovora u Daytonu.
Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum.
Zubakovu najavu da će napusti pregovore u slučaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War“. “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu“, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa.
Što je Vijeće narodne obrane
Članovi Vijeća narodne obrane, utemeljenog 10. rujna 1992. kao savjetodavnog tijela predsjednika Republike Franje Tuđmana čija je uloga bila razmatranje svih pitanja iz domene izgradnje i uporabe oružanih snaga i državne sigurnosti, te priprema zemlje u cjelini za obranu među prvima su pročitali tajno izvješće o padu Posavine. Članovi Vijeća koje je bilo prethodnica VONS-a bili su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Hrvoje Šarinić, dr. Jure Radić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Čermak, general bojnik Imra Agotić, general bojnik Josip Lucić i general bojnik Slobodan Praljak.
"I tad mi je bio sumnjiv sastav komisije"
Jedan od ispitanih u slučaju pada Bosanske Posavine zbog svoje trenutačne funkcije nije mogao dati izjavu pod svojim imenom i prezimenom, ali je za Nacional ispričao: “Ni danas mi nisu jasna sva događanja oko pada, bilo je mnogo nelogičnosti koje su ostale misterij i do danas. Recimo, komisiju koja je ispitivala pad Posavine bila je sačinjena od ljudi koji su bili uključeni u sva događanja, poput generala Lucića koji je pomagao u naoružavanju Slavonskog Broda, ali i generala Feldija, čija je uloga vrlo zanimljiva. On je, naime, još u travnju 1992. nekolicini članova slavonskobrodskog kriznog štaba, pa i meni, u vili Igrač iznad Slavonskog Broda usmeno zaprijetio da će nas ‘Tuđman pohapsiti’ jer smo poslali ljude u Posavinu i općenito pomagali Posavljacima. Isto tako, Feldi je nekih dvadeset dana prije samog pada naredio povlačenje iz Posavine, tako da nam nije bilo jasno kako on može istraživati pad, a osobno je sudjelovao i izdavao naredbe koje su utjecale na pad Posavine. Odmah nakon pada Posavine krenule su razne priče o razlozima, a najbizarnija je bila glasina da su za pad Posavine krivi tadašnji civilni čelnici Slavonskog Broda, koji su navodno to sve dogovorili s nekim Lisicom, oficirom JNA u Dragaliću. Tu glupost, koju je plasirao Ivan Brizić iz Bosanskog Broda, zapravo je demantirala stvarnost: svu cijenu pada bosanske Posavine još su godinama plaćali stanovnici Slavonskog Broda, jer je u naš grad nakon pada došlo 25.000 novih stanovnika, izbjeglica iz Posavine, a padom Bosanskog Broda četnici su došli u neposrednu blizinu Slavonskog Broda. Od tog trenutka građani Slavonskog Broda zbog srpskih snajpera s druge strane rijeke više nisu mogli ni slobodno prošetati glavnim gradskim korzom, tako da je glasina o dogovoru **tnika i civilnih vlasti Slavonskog Broda oduvijek bila totalna laž i glupost“, prisjetio se jedan od aktera.
Što danas misle akteri
Josip Manolić je kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH dobio je izvješće komisije: “Sjećam se tog izvješća. Mislim da je ono jasno ukazalo na odgovornost Gojka Šuška i njegovih paralelnih linija na terenu, kako u vojnom, tako i političkom smislu, za pad Posavine, što i danas smatram ključnim uzrokom njenog pada.“ Umirovljeni general Franjo Feldi bio je član Komisije, ali je odbio komentirati sadržaj njenog izvješća. Za Nacional je izjavio kako ne zna što se poslije dogodilo s izvješćem i komu je sve podijeljeno. Isto tako, nije nikada kasnije polemizirao ili raspravljao o tom izvješću, a jedan od razloga je bio i njegov položaj kao bivšeg visokog časnika JNA koji je došao u HV, što nije bila dobra pozicija u tadašnjim odnosima političkih i vojnih snaga u Hrvatskoj.
Briziću sam zaprijetio da ću mu pucati u glavu zbog lažnih optužbi'
U vrijeme pada Bosanske Posavine dr. Jozo Meter bio je predsjednik Skupštine općine Slavonski Brod, te je o svojim saznanjima o padu također dao svoj iskaz u listopadu 1992. Danas, 14 godina poslije, Meter je liječnik u slavonskobrodskoj bolnici i član Hrvatskog bloka, a u razgovoru s Nacionalovim novinarom proteklog vikenda prisjetio se događaja iz početka devedesetih.
“6. i 7. listopada 1992., kad je pao Bosanski Brod, to je bio šok za sve nas. Meni je smetala neopravdana i neargumentirana optužba da je civilno vodstvo općine Slavonski Brod imalo svoje prste u svemu tome. To su bili niski udarci, a oni koji su to činili vjerojatno ni u jednom trenutku nisu razmišljali da time nanose opću štetu. Tajne službe mogu i anđela pretvoriti u đavla, kao i obrnuto. Ja ni danas ne znam tko je odgovoran za pad Posavine. Predsjednik Tuđman sigurno nije bio čovjek koji je sudjelovao u uzrocima pada Posavine, jer je taj čovjek do svoje smrti želio saznati zašto se to dogodilo. Sjećam se našeg zadnjeg razgovora, u siječnju 1999. godine, kad sam se vratio iz Australije: nakon svih pitanja, na kraju mi je ponovno postavio pitanje: “Meter, molim te reci mi, znaš li ti još nešto o padu Posavine?” Rekao sam mu da ne znam, kao što sam to rekao i pred povjerenstvom koje je bilo formirano u Zagrebu. Po onome kako se to dogodilo, vjerujem da su u to bile upletene tajne službe. Ništa ja ne zamjeram ni Gojku Šušku.
Nakon pada Posavine čuo sam da je Ivan Brizić, šef kriznog štaba Bosanskog Broda, pred zapovjedništvom 101. bosanskobrodske brigade izrekao optužbu na moj račun da sam ja kao predsjednik općine i dopredsjednik kriznog štaba kriv za pad Posavine. To je bila totalna glupost, ali to od Brizića nije bilo ni čudno, s obzirom na njegov mentalni sklop. Bio sam izvan sebe od bijesa, jer u takvim kaotičnim vremenima i takvom stanju netko od izbjeglih Posavljaka me zbog toga mogao i ubiti. Ima li išta logičnije nego da vas netko tko je navodno zbog vas morao napustiti svoj dom uzme kalašnjikov i smakne? U to vrijeme sam smatrao da je Brizić jednostavno pozvao da me netko linčuje, pa je moja reakcija bila da tražim da ga privedu, da mogu s njim porazgovarati. Htio sam saznati na osnovi čega je on zaključio da sam ja nekakav krivac za pad Posavine.
On se branio tvrdeći da smo svi sudjelovali, pa da smo svi krivci, na što sam mu ja rekao “Da, ali ti si izrijekom spomenuo baš mene kao krivca. Zašto?” On je davao samo neke nemušte odgovore, kako je bio priglup, nije znao smisliti nekakav odgovor. Tada sam mu zaprijetio da ću mu sasuti svih 15 metaka iz berete u glavu ako još samo jednom kaže takvo što. Bio sam zaista gnjevan na njega. On se poslije tužio Mati Graniću koji je tada radio u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice, pa smo imali jedan sastanak u Zagrebu, na kojem sam mu to i ponovio: pred Granićem sam mu rekao: “Briziću, vi ste mene nevinog optužili, vi ste pozvali na linč Joze Metera, ima li stoga išta logičnije nego da ti odgovorim na isti način? Ako još jednom kažeš takvu glupost, gotov si, ubit ću te!” Ni danas ne želim spekulirati je li to bila njegova ideja ili je bio nagovoren da priča takve gluposti, ali ja tu svoju prijetnju nisam krio. Nakon toga on to više nije govorio, ali su se priče o mojoj krivnji za pad Posavine periodično pojavljivale iz nečijih tvornica laži, uglavnom u utrci za izbore i političkim situacijama. U listopadu 1993. na 3. općem saboru HDZ-a otvoreno sam istupio pred cijelom Hrvatskom i pitao, odnosno zamolio predsjednika Tuđmana da povjerenstvo koje je istraživalo pad Posavine iznese rezultate istrage na vidjelo, i da se skine ta optužba, to prokletstvo građana Slavonskog Broda, odnosno civilnog vodstva našeg grada koje je neopravdano i bez razloga optuženo za pad Posavine.
Jedno sat vremena nakon što je bio uhićen, Brizić je po nalogu ministra Šuška morao biti pušten. Vjerojatno su njegovi prijatelji javili gore u Ministarstvo obrane što se dogodilo i vjerojatno su rekli svoju verziju događaja, pa je Šušak naredio da ga puste, što smo mi onda morali učiniti. Naravno, mene je to samo dodatno razbjesnilo, pa sam rukom napisao faks i poslao ga predsjedniku Tuđmanu, u poruci sam tražio objašnjenje za postupke ministra Šuška. Nikad nisam dobio odgovor na taj faks, kao što nikad nisam dobio ni prigovor, ni od predsjednika Tuđmana ni od Gojka Šuška”, zaključio je svoja prisjećanja Jozo Meter.
http://www.nacional.hr/clanak/31061/susak-je-predao-posavinu


ISPOVIJEST RATNOG VOĐE POSAVLJAKA
‘Dok je padao Brod, Tuđman i Šušak gledali su operu u HNK’
Autor: Eduard Šoštarić
Nakon što je Nacional u nekoliko navrata dokumentirano razotkrio razloge gubitka Bosanske Posavine, a koji su dugo vremena bili strogo čuvani od hrvatske javnosti, u ekskluzivnom intervjuu prvi put nakon petnaest godina bivši predsjednik Savjeta Hrvatskog vijeća obrane Bosanska Posavina i bivši gradonačelnik Dervente Vinko Begić otkriva dosad nepoznate detalje iz tog ratnog razdoblja. Vinko Begić je otvoreno progovorio o sukobu Posavljaka s vodstvom hercegovačkih Hrvata, željama vodstva Herceg Bosne u Grudama da se u Posavini pokrene rat protiv Bošnjaka, tajnom sporazumu potpredsjednika Republike Srpske Nikole Koljevića s hrvatskim državnim vrhom gdje je dogovoren gubitak Posavine i strahu Katoličke crkve u BiH da Gojko Šušak planira rat protiv Bošnjaka.
NACIONAL: Prošlo je petnaest godina od gubitka Bosanske Posavine i iseljavanja više od 100 tisuća Hrvata. Bili ste neposredni svjedok događaja tog vremena. Tko je odgovoran za jedan od najvećih hrvatskih poraza, vojne postrojbe, politika hrvatske države prema BiH ili pojedinci iz njezina vrha?
- Direktan odgovor za gubitak većinskog dijela teritorija u Bosanskoj Posavini ne može se izreći jednom rečenicom jer je on rezultat niza složenih vojnih i političkih odluka budući da je u to vrijeme službena hrvatska vlast imala netransparentnu politiku prema državi BiH. Kad se odlučivalo o njenoj nezavisnosti, hrvatski narod u BiH je predosjetio zamku koju joj sprema velikosrpska politika te masovnim odazivom na referendum očuvao cjelovitost BiH. Samo politički diletanti nisu razumjeli što sprema Milošević. Na jednoj od redovitih sjednica BiH parlamenta je srpski lider Radovan Karadžić prijetio prstom s govornice kako će jedan narod s ovih prostora nestati.
Na tragu takvih izjava formiran je HVO Bosanske Posavine kao oružani oblik otpora velikosrpskoj agresiji u kojem su ravnopravno sudjelovali i Hrvati i Bošnjaci. Takav otpor podržale su i političke strukture hrvatskog i bošnjačkog naroda u Bosanskoj Posavini i u državi BiH.
Može se reći da je pravi rat u BiH počeo 7. travnja 1992. kada su SAD priznale neovisnost i suverenost BiH. Nekome iz hrvatske službene politike u to vrijeme palo je na um da sve hrvatske predstavnike u strukturama vlasti Republike BiH makne s političke scene i to dva člana predsjedništva Kljujića i Borasa, premijera Juru Pelivana, ministra obrane Jerka Doku, ministra za saobraćaj i veze Tomislava Krstičevića, Miru Lasića ministra za kadrove, te Lukića, ministra za odnose s vjerskim zajednicama, te da svu pamet preseli u Grude s nekim novim ljudima.

NACIONAL: Jesu li ti novi ljudi u Grudama pokazali različita politička stajališta u pitanju opstanka Bosne i Hercegovine, znate li što o trgovanju teritorijem između hrvatskih i srpskih političara u Bosni i Hercegovini?
- Naravno, u Grudama se vodila posve druga politika. 11. svibnja 1992. utemeljili smo HVO Bosanske Posavine. Na toj sjednici u nazočnosti Perice Jurića, generala Lucića, zapovjednika operativne zone Osijek i sadašnjeg generala Vinka Štefaneka izabran sam apsolutnom većinom svih prisutnih zastupnika Hrvatske zajednice Bosanske Posavine za predsjednika Savjeta HVO-a Bosanska Posavina. Istodobno, došlo je do osnivanja i Hrvatske zajednice Herceg Bosna sa sjedištem u Grudama. Tada je zbog ratnih prilika udaljenost između naših dviju zajednica bila gotovo 800 km.
U to vrijeme, donijeli smo vrlo bitnu odluku, a to je da se Hrvatska zajednica Bosanska Posavina smatra sastavnim dijelom državnog ustrojstva Republike BiH i kao takva funkcionira sve dok na prostoru BiH ne zaživi pravna država. Nažalost zemljopisna podjela BiH bila je ideja vodilja nekim političarima iz hrvatskog naroda koji su željeli napraviti podjelu BiH. Dobro se sjećam posjeta Koljevića - predstavnika SDS-a Zagrebu kojeg je primio hrvatski državni vrh. Početkom srpske agresije na BiH tajno sam pozvan na sastanak kod Marka Lukića tada savjetnika predsjednika Tuđmana za vojna pitanja. Na tom sastanku upoznao me s detaljima dogovora Koljević - hrvatski državni vrh. Tada mi je rečeno da će Bosanska Posavina u tim dogovorima pripasti Srbima. Zatečen ovakvim saznanjem postavio sam jedino moguće pitanje: “Kako to objasniti Hrvatskom puku s tih prostora kad su već pale silne žrtve i počinjena stravična razaranja.”
NACIONAL: Kad ste spomenuli odluku da se Hrvatska zajednica Bosanska Posavina smatrala sastavnim dijelom BiH, je li hrvatski državni vrh blagonaklono gledao na takvu politiku ?
- Zemljopisni položaj Bosanske Posavine naprosto je iznjedrio normalne odnose između Hrvata i Bošnjaka koji su se ogledali prvenstveno u činjenici da su Bošnjaci prihvatili oznake HVO-a i smatrali se ravnopravnim pripadnicima oružanih snaga BiH. Hrvatsko-bošnjački sukob na ostalim dijelovima BiH nije imao utjecaja na odnose u Bosanskoj Posavini, jer su nam i ciljevi i želje bili jednaki. Do danas mi nije jasno tko i zašto je izazvao oružani sukob s Bošnjacima kad smo već imali zajedničkog neprijatelja. Kao primjer zaoštravanja odnosa koji potječu iz vrha RH mogu navesti događaj kada sam u vojnoj odori s obilježjima Hrvatske zajednice Bosanska Posavina na kojoj su prikazani hrvatska šahovnica i cvijet ljiljan doživio neugodnost u Ministarstvu obrane od tadašnjeg saborskog zastupnika Vice Vukojevića. Tada sam ministru Gojku Šušku predlagao da se taj znak prihvati kao službeni kako bi se smanjile tenzije i izbjegli sukobi s Bošnjacima koji su već počeli na prostorima srednje Bosne, kada me je Vice Vukojević napao govoreći: “Skidaj to s rukava, dok ti ja nisam počupao”. Nisam mogao vjerovati da visokopozicionirani političar ne razumije stanje odnosa u BiH.
NACIONAL: Da li je na vas vršen pritisak da se pripojite HZ-HB?
- To je točno, pritisak je postojao. Nakon formiranja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina i njenih vojnih postrojbi svaki pripadnik dobio je vojnu iskaznicu. Ta vojna iskaznica nije imala obilježja Hrvatske zajednice Herceg Bosne radi čega su naši vojnici šikanirani, ponižavani, a na punktovima u dijelovima BiH, koje su kontrolirali pripadnici Hrvatske zajednice Herceg Bosna naše vojne iskaznice su uništavane. Tada već izabrani predsjednik HDZ-a BiH Mate Boban uvjeravao me da trebam prihvatiti politička načela Hrvatske zajednice Herceg Bosne, nudeći mi tom prilikom visoke položaje u političkoj hijerarhiji, uz uvjet da izazovem rat s “balijama” kako je on nazivao pripadnike bošnjačkog naroda. Sve te ponude sam odbio obrazlažući ih činjenicom da mi u Bosanskoj Posavini svakodnevno ukapamo na desetine mrtvih boraca dok u isto vrijeme Hercegovina “cvjeta” u gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu.
NACIONAL: Govori se da ste se vrlo snažno sukobili s hercegovačkom strujom upravo prigodom imenovanja Mate Bobana za predsjednika HDZ-a BiH ?
- Na tom sastanku su, između ostalih, bili nazočni i Gojko Šušak, Miroslav Tuđman, Perica Jurić i general Slobodan Praljak. Već su bili “kupljeni” političkim pozicijama ljudi koji su bili predsjednici ratnih kriznih štabova u nekim općinama Bosanske Posavine. Tom prigodom meni se obratio Jozo Marić, bliski suradnik Mate Bobana, riječima: “Evo čovjeka koji ne dozvoljava da se Bosanska Posavina integrira u Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu”. Nakon toga su uslijedili pritisci sa svih strana tako da sam istu večer Grude napustio u tajnosti jer sam dobio poruku od hrvatskog saborskog zastupnika Muhameda Zulića, da mi prijeti fizička likvidacija. Spomenut ću još jedan detalj. U razgovoru s Matom Bobanom, kada mi je prigovarao neprihvaćanje političkog ustrojstva Herceg-Bosne, rekao sam da mi trebaju dvije bojne koje će biti konkretna pomoć, na što je on samo šutio.
NACIONAL: Kako je Katolička crkva u BiH gledala na problem Hrvata u BiH?
- Smatram da je Katolička crkva sve vrijeme rata u BiH imala pravilan stav pokušavajući sačuvati cjelovitost BiH. Molio sam da predstavnici kako Crkve tako i politike obiđu prostore Bosanske Posavine i neposredno vide što se događa s hrvatskim narodom, jednako tako i u srednjoj Bosni. Sjećam se, u ljeto 1992., tadašnji nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić bio je u posjetu Slavonskom Brodu. Zamolio me da pređemo Savu kako bi osjetio i doživio sudbinu naroda Bosanske Posavine. Tom prigodom rekao mi je da je stanje između Hrvata i Bošnjaka zadovoljavajuće, ali da se boji što će se dogoditi ako Mate Boban privoli Gojka Šuška i Franju Tuđmana da zamrze Bošnjake. U tom slučaju neka nam je dragi Bog na pomoći. Nažalost ove proročanske riječi su se obistinile i danas se narod Bosanske Posavine nalazi “rasut” od Kanade do Novog Zelanda. Nezaboravno je pismo koje je uputio Mate Boban pokojnom kardinalu Franji Kuhariću u kojem je izvrijeđao ne samo stavove Katoličke crkve nego i cjelokupni hrvatski katolički puk što je imalo za posljedicu reakciju Vatikana koja se ogledala u odluci pokojnog Ivana Pavla II. da u državi BiH imenuje za kardinala nadbiskupa Vinka Puljića. To imenovanje, kao i odluka pokojnog Pape da posjeti BiH, su jasan stav o tome što Vatikan misli o problemima Hrvata u BiH i kako se oni trebaju rješavati.
NACIONAL: Što se dogovaralo na sastanku kod predsjednika Tuđmana 17. rujna 1992. s predstavnicima hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine?
- Navedeni sastanak održan je u vrijeme pred odlazak u Ženevu, gdje su Mate Boban i Radovan Karadžić sa suradnicima dogovarali političku i teritorijalnu podjelu BiH. Na tom sastanku ponovno su do izražaja došle dvije koncepcije političkog i vojnog rješenja BiH. Ponovno je došlo do razlika u pristupu i shvaćanju predstavnika Hrvatske zajednice Herceg Bosne i mene kao predstavnika Hrvatske zajednice Bosanske Posavine. Politički predstavnici iz Hrvatske zajednice Herceg Bosne Boban, Prlić, Marić, Buntić, Akmađić, Barać, Čosić, Kraljević, Markešić inzistirali su na politici podjele BiH. Nasuprot njihovu stajalištu ja sam smatrao da se BiH mora sačuvati kao jedinstvena država tri konstitutivna naroda što je jedini mogući oblik opstanka BiH, a ujedno i stabilne države Hrvatske. Uporno braneći ovakvo stajalište, tada, a i danas smatram to interesom hrvatske države, jer bez stabilne, sigurne i mirne BiH, ne može biti sigurne i stabilne Republike Hrvatske. Nažalost trebalo je proći 15 godina da se ovakva politička razmišljanja pretvore u stvarnost i da danas političke snage u Republici Hrvatskoj shvaćaju bit problema za opstojnost Hrvata u BiH.
NACIONAL: Bili ste u kontaktima s predsjednikom Tuđmanom neposredno prije pada Bosanskog Broda, je li on imao točne informacije o stanju na terenu?
- Bio sam u stalnom kontaktu s predsjednikom Tuđmanom od početka rata i redovito ga izvještavao o stvarnom stanju na terenu. Ne znam tko je i zašto imao interes stanje prikazivati drukčijim. Uostalom o tomu je govorio i general Stipetić, zapovjednik istočnog bojišta, koji je sigurno bolje informiran o vojnim pitanjima. Iz njegova intervjua razvidno je da je postojala dvostruka linija kako zapovijedanja tako i informiranja. Da je tomu tako govori podatak da sam ja pet dana prije pada Bosanskog Broda posjetio generala Stipetića tražeći objašnjenje za stanje na terenu. Tom prilikom general Stipetić mi je gotovo kroz suze rekao: “Ovdje je meni posao odrađen iza leđa”. Kako sam neposredno nakon toga bio pozvan u Zagreb predsjedniku Tuđmanu, zamolio sam dopuštenje generala Stipetića da to kažem predsjedniku, što mi je on i odobrio. Na susretu s predsjednikom, sa mnom je bio predsjednik kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić. Između ostalog spomenuli smo i ovu činjenicu na što je predsjednik odgovorio: “Ja imam druge informacije, stanje na terenu je dobro.” Na to sam mu rekao da to nije istina jer mu informacije dolaze “frizirane” ili neistinite.
Iz razgovora s generalom Stipetićem saznao sam da je nakon pada Bosanskog Broda bio pozvan na sjednicu Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti. Na toj sjednici, kada je započeo izlaganje o razlozima pada Posavine naprasno ga je prekinuo Manolić koji se je obratio predsjedniku Tuđmanu riječima kako svi prisutni znaju što je dogovoreno oko Bosanske Posavine, osim generala Stipetića. Nakon toga general Stipetić je napustio sjednicu, po njegovim riječima žalostan, uvrijeđen, ponižen i izvan sebe. Rekao mi je da nije mogao vjerovati što je doživio. U trenutku kad pada Bosanski Brod u Zagrebu se u HNK odigrava opera kojoj prisustvuju predsjednik Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i ostali politički vrh. Među inima bio je i tadašnji generalni direktor HRT-a Vrdoljak koji je od svojih ljudi s terena doznao za pad Bosanskog Broda i o tome u HNK izvijestio ministra Šuška, na što je ministar Šušak odgovorio da nema govora te da su to dezinformacije s čim je upoznao i predsjednika Tuđmana. Pa vi sad zaključite tko je tu lagao.
NACIONAL: Je li general Slobodan Praljak bio čovjek od povjerenja tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, odnosno osoba koja se miješala u zapovijedanje vojskom, širenjem dezinformacija unutar vojske i nagovaranjem da se povuče s položaja?
- S obzirom na činjenicu da sam bio prisutan u Bosanskoj Posavini do njezina pada, mogu ispričati jedan detalj. U jesen 1992., obilazeći linije obrane na Obodnom kanalu kod Bosanskog Broda saznao sam da je na terenu bio general Praljak. Nije mi bila jasna njegova uloga u tom trenutku. Stoga sam ga odlučio posjetiti. U mojoj pratnji bio je brigadir Hrvatske vojske Mesud Šabanović, član operativne grupe za istočnu Posavinu postavljen na tu dužnost uredbom predsjednika Tuđmana. Od Praljka sam zatražio objašnjenje napuštanja borbenih položaja naših postrojbi. Na moje pitanje Praljak je arogantno odgovorio: “Gospodine predsjedniče HVO-a što će nama 2.000.000 muslimana da ne bi možda kupovali kuće po Dubrovniku.” Šokiran sam odgovorio: “Gospodine Praljak vi ste ovdje došli ratovati, a moje je provoditi političke odluke”, te sam dodao “Što će Nijemcima 4.000.000 Turaka.” Na ovakvu moju primjedbu Praljkovo osiguranje reagiralo je repetiranjem automatskog oružja jasno iskazujući svoj cilj. Što mi je drugo preostalo nego se povući i čekati daljnji rasplet događaja.
'Postrojbe HVO-a Hrvatske zajednice Bosanske Posavine smatrali smo sastavnim dijelom oružanih snaga BiH. Ovom našom odlukom mi smo priznali legalno izabranu vlast na prvim slobodnim demokratskim izborima u BiH te štitili njen legalitet i legitimitet kao i teritorijalnu cjelovitost', kaže Begić o odluci koju je Savjet HVO-a Bosanska Posavina donio 11. svibnja 1992.
http://www.nacional.hr/clanak/33753/dok-je-padao-brod-tudman-i-susak-gledali-su-operu-u-hnk


INTERVJU S FRA PETROM JELEČEM
Tuđman jest dijelio Bosnu i Hercegovinu
Autor: Ante Srzić
Fra Petar Jeleč, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, teolog i povjesničar koji predaje na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao na papinskoj Gregorijani s disertacijom 'Katolička crkva u BiH i NDH', u razgovoru za tportal komentirao je optužbe Vlade i raznih braniteljskih udruga koje su se slile na račun predsjednika Ive Josipovića nakon govora u parlamentu Bosne i Hercegovine
Također je progovorio i o Tuđmanovoj politici podjele BiH koja je na cjedilu ostavila Hrvate iz Posavine i srednje Bosne te otkrio teoriju zavjere po kojoj je za pedofiliju u crkvi kriv komunizam.

1. Fra Petre, kako komentirate govor predsjednika Josipovića pred parlamentom BiH u kojem je izrazio žaljenje što je i Republika Hrvatska 'svojom politikom devedesetih godina prošloga stoljeća doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče'?

Odlično sročen govor predsjednika Josipovića pred parlamentarcima BiH je vrlo važan događaj za čitavu regiju i on predstavlja jednu od boljih stvari koje su se u zadnje vrijeme dogodile Bosni i Hercegovini. Ovaj hrabri Josipovićev potez i njegovo kajanje zbog tadašnje hrvatske (Tuđmanove) politike iz devedesetih godina nije, nažalost, dobro prihvaćen u redovima bosanskohercegovačkih Hrvata. Ni predstavnici hrvatskih političkih stranaka u BiH nisu oduševljeni ovim Josipovićevim govorom, pa su onda svojim egzegetskim akrobacijama krenuli tumačiti što je hrvatski predsjednik zaista htio reći jer oni to, razumije se, znaju bolje od njega samoga. Kako bi dokazali vlastito političko pravovjerje, međusobno su se natjecali u ponavljanju lažne i podaničke tvrdnje da je hrvatska politika sve ovo vrijeme bosanskohercegovačkim ljudima činila samo dobro. Ovaj Josipovićev čin ne ide na ruku ni mnogim srpskim političarima jer pridonosi stabiliziranju ukupne političke situacije u BiH, što zacijelo ne odgovara Dodiku koji svojom destruktivnom politikom, uza sve očitije toleriranje međunarodne zajednice, želi pokazati da je u ovoj zemlji nemoguće zajedno živjeti.

2. Zašto tako žestoki napadi premijerke Kosor, HDZ-a i raznih braniteljskih udruga nakon njegova govora i posjeta BiH na predsjednika Josipovića?

Predsjednik Josipović je pred parlamentarcima rekao istinu o hrvatskoj politici prema BiH devedesetih godina, koja je zaista doprinijela podjelama i stradanjima ljudi u ovoj zemlji. To je očito zaboljelo mnoge Tuđmanove suradnike iz HDZ-a koji se i danas nalaze na visokim položajima u toj stranci i koji dijelom snose odgovornost za takvu politiku. HDZ-u RH će očito trebati još puno vremena da se suoči s negativnim posljedicama vlastite političke ostavštine. Tuđman i Šušak su svojim potezima devedesetih godina smijenili kompletno legalno izabrano vodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a i na čelo te stranke postavili svoga poslušnika M. Bobana, čovjeka vrlo sumnjive prošlosti, intelektualno i moralno nedorasla funkciji koju je obnašao. Još je tragičnije posljedice imala činjenica što su svojim špijunsko-obavještajno represivnim aparatom i podmetanjima uništili mogućnost stvaranja jedne jake i ozbiljne autohtone političke stranke bosanskohercegovačkih Hrvata, koja bi vodila afirmativnu politiku prema ovoj zemlji i svom narodu i umjesto toga ovdje stvorili poslušničku kopiju hrvatskog HDZ-a sa samo jednim dragim vođom. Tuđman i Šušak su vedrili i oblačili cjelokupnim društveno-političkim, ekonomskim i vojnim životom bosanskohercegovačkih Hrvata sve do svoje smrti i bez njihova odobrenja HDZ u BiH nije mogao donijeti nijednu važnu odluku. Vodili su dvoličnu politiku prema BiH – s jedne strane su deklarativno (i to ne uvijek) podržavali njezin integritet, a s druge strane su svojim vojnim akcijama i dogovorima s Karadžićem (sporazum Boban - Karadžić), Krajišnikom, Koljevićem (koji je svečano priman u Banskim dvorima u Zagrebu) sekundirali srpskom agresoru, radili protiv ove zemlje i svojega naroda, posebno bosanskih i posavskih Hrvata čiju su postojbinu bez imalo grižnje savjesti prvo 1992. predali srpskom agresoru, a 1995. joj u Daytonu potpisali smrtnu presudu. Tuđman je nemoralno i nehumano optužio posavske Hrvate kako se nisu branili i naljutio se što su se usudili protestirati protiv njegovih 'vizionarskih' i 'državničkih' poteza u Daytonu.

3. Je li predsjednik Tuđman sudjelovao u pokušajima podjele Bosne i Hercegovine?

Naravno da jest i o tomu postoje brojni svjedoci, knjige, memoari, stenogrami, a najbolji svjedok je zacijelo vrijeme u kojem smo živjeli osjećajući na vlastitoj koži sve posljedice takve Tuđmanove politike koja je nanijela nesagledive štete ovoj zemlji, a prije svega bosanskim Hrvatima. Ako netko ne želi vjerovati vlastitim očima i pameti, objavljenim publikacijama i izjavama sudionika političkih događaja iz toga vremena, neka pročita Tuđmanove intervjue i stenograme u kojima on, vrlo jasno i bez okolišanja, govori o Bosni i Hercegovini kao o kolonijalnoj tvorevini koja će nestati i zastupa tezu da bi podjelom bosanskohercegovačkog teritorija trebalo udovoljiti Srbima jer bi time nestali razlozi za neprijateljstvo između Hrvata i Srba (Slobodna Dalmacija). Ratom s Bošnjacima u kojem nijedna strana nije ostala imuna na zločine, zatim osnivanjem logora po zapadnoj Hercegovini, sistematskim uništavanjem Mostara i rušenjem Staroga mosta, Hrvatska je, po svjedočenju samoga ministra Mate Granića, došla u međunarodnu izolaciju i bila na pragu uvođenja sankcija. Zločinima počinjenima u tom ratu i osnivanjem koncentracijskih logora za Bošnjake, Hrvatska je naposljetku definitivno izgubila status žrtve i ugled u međunarodnoj zajednici, što je vrlo jasno pokazao i sprovod predsjedniku Tuđmanu na koji nije došao nitko od relevantnih svjetskih i europskih političara.

4. Predsjednik Josipović je obišao dva stratišta Bošnjaka i Hrvata, u Ahmićima i Križančevu selu, gdje su ga, po prvi put zajedno mjestima stradanja, pratili i poglavari Katolička crkve i Islamske zajednice u BiH. Hoće li to doprinijeti poboljšanju odnosa između ova dva naroda?

To svakako treba pozdraviti i podržati i meni je drago što se to dogodilo. Osobno se nadam da će taj potez pridonijeti relaksaciji odnosa između ova dva naroda iza kojih, kao najveća tragedija po ovu zemlju, stoji krvavi ratni sukob prouzročen prije svega Tuđmanovim i Šuškovim antibosanskim i antimuslimanskim ressentimentom. U tom sukobu, naravno, nije nevina bila ni bošnjačka strana, kako se može vidjeti po žrtvama koje su ostale iza nekih postrojbi Armije BIH i kako to jasno pokazuju objavljeni stenogrami Alije Izetbegovića. Analitičarima bi svakako mogla biti zanimljiva i činjenica kako je jedan agnostik poput Josipovića, kojega se s oltara i u nekim crkvenim novinama javno vrijeđalo nazivajući ga 'princom tame' (Katolički tjednik),
5. Predsjednik Josipović se u BiH susreo i s predsjednicima hrvatskih parlamentarnih stranaka. Sastanku nije nazočio jedino predsjednik HDZ-a Dragan Čović. Kako to tumačite?

Vjerojatno je bio zauzet na jednom od sve učestalijih sastanka s kolegom Dodikom, s kojim je nedavno u Banjoj Luci sklopio predizbornu suradnju prema kojoj će na predstojećim jesenskim izborima Srbi iz Federacije podržati HDZ-ove kandidate, a ono malo preživjelih Hrvata iz tzv. Republike Srpske kandidate SNSD-a. Tom prilikom su se dvojica čelnika pred kamerama uzajamno divila jedan drugomu i komplimentirala si na odličnoj politici koju vode ove dvije 'odgovorne stranke'. Čović je ostao impresioniran funkcioniranjem tog, od Hrvata i Bošnjaka, temeljito očišćenog 'boljeg dijela' BiH koji mu je očito uzor kako bi trebao funkcionirati njegov imaginarni treći entitet, još jedna predizborna prijevara u režiji ovog političara.

Nisu stigli popričati o Bosanskoj Posavini, banjolučkim i kotorvaroškim Hrvatima, kako ne bi kvarili novostvorenu idilu na relaciji Mostar - Banjaluka. Nije 'prvom u Hrvata' uopće zasmetalo ni nedavno Dodikovo licitiranje i laganje o 700.000 žrtava u jasenovačkom logoru ni najnovije ponižavanje žrtava srebreničkog genocida, koje će ući u anale političkog i moralnog beščašća jednog balkanskog političara koji postaje sve sličniji Miloševiću. Zanimljivo je da ta činjenica prolazi bez negativnih komentara u crkveno-političkom prostoru bosanskohercegovačkih Hrvata, dok se, s druge strane, već četiri godine papagajski ponavlja teza da Komšić ne može predstavljati bosanskohercegovačke Hrvate jer su za njega glasali i Bošnjaci. Čoviću, koji je, uz raznorazne jelaviće, bendere, ive mire joviće, čordaše i ostale predstavnike novoobogaćene političke 'elite', najodgovorniji za situaciju u kojoj se nalaze bosanskohercegovački Hrvati, očito nije bilo u interesu susresti se s Josipovićem u Mostaru. No zato ćemo njega i nezaobilaznog mu sekundanta Čordaša nažalost uskoro viđati u počasnim ložama mnogih svetišta i u prvim klupama naših crkava, jer se bliže jesenski izbori, a narodu treba pokazati da se oni, uz vrlo spretno profitiranje na ljudskoj bijedi i muci, znaju pomoliti i Bogu za još jedan uspješan četverogodišnji mandat.

6. Postoji li među bosanskohercegovačkim Hrvatima ijedna politička stranka koja bi mogla autentično i iskreno zastupati interese hrvatskog naroda? Znamo da se HDZ podijelio u dvije stranke – postoje li među njima neke bitne razlike?

Određene razlike između dva HDZ-a postoje, ali ne bitne, kako je to neki dan, prilikom gostovanja u jednoj emisiji na FTV-u, žalosno demonstrirao predsjednik HDZ-a 1990 Božo Ljubić. Stranka HSS-NHI jedno je vrijeme bila barem neka oporba štetnoj politici HDZ-a, ali je nedavnim izborom Lj. Lovrić postala satelit-stranka Dragana Čovića, što pokazuju i sve učestaliji sukobi unutar te stranke i napuštanje nekih od njezinih visokih dužnosnika iz Posavine. Tu su HSP i još neke druge stranke, ali ni u jednoj od njih ne vidim poštenog i sposobnog lidera koji bi svojem narodu mogao ponuditi autentičnu zdravu politiku i otklon od dosadašnjih promašaja i zabluda. Posrijedi je čista borba za fotelje i jedan sirovi makijavelistički pristup politici kao najpogodnijem obliku osobnog bogaćenja.

7. Katoličku crkvu u zadnje vrijeme potresaju pedofilski skandali. Hoće li to ozbiljno naštetiti ugledu Katoličke crkve u našem društvu?

To je već uvelike naštetilo ugledu Katoličke crkve kao malo što u njezinoj povijesti, a sve posljedice tih strašnih zlodjela počinjenih nad nevinom djecom su zapravo nesagledive. Još jednom se pokazalo da Katoličkoj crkvi ne može nauditi nikakav vanjski neprijatelj onoliko koliko ona sama sebi može naštetiti zbog izdaje vlastite vjerodostojnosti i osnovnih ljudskih i evanđeoskih principa.

8. Jeste li pročitali nedavni dopis Hrvatske biskupske konferencije upućen papi Benediktu XVI u kojem biskupi sa svojim svećenicima složno ustaju u obranu od napadaja na Crkvu, 'mistično tijelo Kristovo' i na samoga Papu? Kako komentirate sadržaj toga pisma?

Pročitao sam taj tekst u kojem me frapirala i ražalostila činjenica da hrvatski biskupi ni u jednoj jedinoj rečenici nisu našli za shodno da spomenu žrtve – djecu kojoj su zbog strašnih trauma uništeni i djetinjstvo i životi. Umjesto toga, tu se redaju tipične obranaške teze i podsjećanje na komunistička vremena kada se 'udaralo na pastire Crkve', kao da to ima ikakve veze s pedofilskim skandalima unutar Crkve. Izgleda da je komunizam kriv i za pedofiliju.

9. U kleričkim krugovima u Hrvatskoj i BIH u zadnje vrijeme se sve češće čuju glasovi kako iza otkrivanja pedofilije u Crkvi stoje neki tajni centri moći koji, nakon što su napali na Crkvu u Irskoj, kreću u obračun s Katoličkom crkvom u Poljskoj i Hrvatskoj. To je neki dan u svom intervjuu za Radio Odžak ponovio i kardinal Puljić. Kako komentirate tu teoriju zavjere?

Duga je povijest raznoraznih teorija urote unutar Katoličke crkve, a ova koju ste upravo naveli spada u jednu od najmaštovitijih koju sam do sada čuo. Ona, naravno, nema nikakve veze za stvarnošću i volio bih kada bi autori te izjave i 'spoznaje' otkrili koji su to tajni centri moći kojih se trebamo čuvati. Pokazalo se, nažalost, da se institucija koja pretendira da bude moralna vertikala u društvu nije kadra ispravno postaviti i suočiti s ovako strašnim zakazivanjem unutar vlastitih redova i zločinom nad bespomoćnom djecom. Umjesto iskrenog kajanja zbog patnje nevinih žrtava i pokušaja saniranja toga velikog skandala, kod crkvenih ljudi se pojavljuju ovakve besmislene teorije zavjere, kao i jadna opravdavanja da pedofilija postoji i u drugim segmentima društva, kao da je to neka olakšavajuća okolnost za ono što su radili neki svećenici i biskupi koji su zataškavali njihova nedjela. Ako se Crkva na ovaj način nastavi odnositi prema problemu pedofilije u vlastitim redovima, njezin ugled će biti ozbiljno narušen i kod najdobronamjernijih vjernika. Volio bih da odgovorni ljudi u Crkvi učine sve da se to ne dogodi jer ovo što se dosad napravilo po tom pitanju nije ispravan put kojim treba ići.

10. Kako komentirate pisanje Večernjeg lista o osnivanju komisije za Međugorje i kuloarske priče da postoji mogućnost da se biskupa Perića, protivnika međugorskog fenomena, planira ukloniti iz Mostara kako bi se lakše riješio taj problem?

Smatram da nisam prava osoba za odgovor na to pitanje iz jednostavnog razloga što 'fenomen' Međugorja predstavlja sasvim irelevantnu stvar u mom osobnom i vjerničkom životu, uz poštivanje onih ljudi kojima to nešto znači. Irelevantni će stoga za mene biti i rezultati te komisije koja će, po svoj prilici, postupiti u skladu s onom starom poslovicom 'vuk sit i ovce na broju'. To će, izgleda, još dugo vremena, uz 'muke po velečasnom Sudcu' biti dobar materijal za zabavu širokih narodnih masa.
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/65081/Tudman-jest-dijelio-Bosnu-i-Hercegovinu.html

Komentiraj
Ime:
Email:
 
Naslov:
 
:angry::0:confused::cheer:B):evil::silly::dry::lol::kiss::D:pinch:
:(:shock::X:side::):P:unsure::woohoo::huh::whistle:;):s
:!::?::idea::arrow:
 
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

!joomlacomment 4.0 Copyright (C) 2009 Compojoom.com . All rights reserved."

 
 
 
 

Tko je na Chatu
  • No users online
Iz Galerije
DSC01802
DSC01802
Anketa
Najnoviji komentari
www.Pik.ba

 

Zupni Ured Prud * Administrator * joomla * www.studiom.ba